Schmidt priznao da je podnio ostavku nakon pritiska iz SAD-a: “Bio je ogroman i neočekivan”
Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt priznao je da je pritisak iz Sjedinjenih Američkih Država doprinio njegovoj odluci da prije vremena napusti tu funkciju. Tu informaciju iznio je u intervjuu njemačkom dnevnom listu Augsburger Allgemeine, a prenijela ju je njemačka novinska agencija dpa. Riječ je o izjavi koja unosi novu dimenziju u već razgranatu raspravu o budućnosti Ureda visokog predstavnika i odnosima između međunarodnih aktera u BiH.
Schmidt je na funkciju visokog predstavnika stupio u augustu 2021. godine, a ranije ovog mjeseca objavio je da podnosi ostavku, navodeći tada da je riječ prvenstveno o ličnoj odluci. Aktualne izjave, međutim, otkrivaju da je u pozadini te odluke bio i snažan vanjski pritisak, čija pozadina, prema njegovim vlastitim riječima, ni njemu samom nije u potpunosti jasna.
“Ogroman i neočekivan pritisak iz SAD-a”
Na direktno pitanje da li je američki predsjednik Donald Trump izvršio pritisak na njega da napusti funkciju, Schmidt je odgovorio da ne može sa sigurnošću tvrditi kakav je Trumpov lični stav o tom pitanju, ali da je Washington imao određenu ulogu u cijelom procesu.
“Mogu samo reći da je došlo do ogromnog i neočekivanog pritiska iz SAD-a”, rekao je Schmidt u izjavi za navedeni njemački dnevni list. Već samom upotrebom riječi “ogroman” i “neočekivan”, visoki predstavnik je jasno signalizirao da je riječ o značajno intenzivnijem djelovanju nego što je u javnosti do sada bilo poznato, i to iz pravca čiji je tradicionalni stav prema OHR-u bio uglavnom načelno podržavajući.
Schmidt je dodao da je svojom odlukom o ostavci želio spriječiti da institucija visokog predstavnika bude narušena raspravom čija mu pozadina, kako je sam priznao, nije u potpunosti jasna. Time je naglasio da motiv za njegov odlazak nije samo lične prirode, već uključuje i pokušaj da se očuva integritet same institucije, koja je već decenijama jedan od centralnih dijelova daytonskog poratnog ustroja BiH.
Pozadina: energetski projekti i veze s Trumpovim okruženjem
Iako Schmidt sam nije eksplicitno povezao pritiske s konkretnim energetskim projektima, prema dpa, postoji mogućnost da su oni dijelom vezani upravo za pitanje pojedinih plinskih projekata u BiH. Konkretno, riječ je o projektima plinskih elektrana i plinovoda koje je još dok je bio na funkciji podržavao bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Iza nekih od tih projekata, prema istom izvoru, stoje poslovni ljudi koji se opisuju kao bliski američkom predsjedniku.
Posebno se spominje projekat Južne interkonekcije, plinovoda koji bi povezao Hrvatsku s Bosnom i Hercegovinom. O tom projektu Schmidt je dao i kratko vlastito tumačenje: “To pitanje jeste imalo određenu ulogu, ali ja nikada nisam bio protiv tog projekta”, rekao je. Time je javno odbacio interpretaciju prema kojoj je njegov stav o tom infrastrukturnom poduhvatu bio negativan, što se u nekim krugovima pokušavalo iskoristiti za objašnjenje navodnih razloga za njegov odlazak.
Sam projekat Južne interkonekcije, prema riječima visokog predstavnika, inicirala je Europska unija s ciljem da se smanji zavisnost Bosne i Hercegovine od ruske nafte i plina. Riječ je o jednom od šire serije energetskih projekata u jugoistočnoj Europi, koji su naročito dobili na intenzitetu nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada je diversifikacija izvora opskrbe postala strateška tema cijelog kontinenta. U tom kontekstu, BiH se našla u središtu ukrštanja interesa više aktera, od Europske unije, preko SAD-a, do regionalnih partnera.
“EU nije uspjela realizirati projekat evropskim sredstvima”
Schmidt je u intervjuu izrazio i određeno čuđenje vezano za način realizacije projekta. Posebno ga je iznenadilo to što Europska unija, koja je projekat inicirala, nije uspjela osigurati njegovu realizaciju isključivo evropskim sredstvima. Kao posljedicu toga, BiH se sada sve više oslanja na američku podršku u njegovoj provedbi, pri čemu, kako je on naveo, američka strana djelimično dolazi i sa vlastitim idejama o tome kako bi projekat trebao izgledati.
Ovaj komentar otvara širu strateški značajnu temu o odnosu Europe i SAD-a u jugoistočnoj Europi. Tradicionalno, EU je u regionu nastupala kao primarni “soft power” akter, koji je kombinovao razvojne fondove, integracijske perspektive i normativne standarde. SAD su, s druge strane, dugo bile prisutne prvenstveno kroz NATO i preko političke podrške institucionalnim procesima poput rada OHR-a. Aktuelna dinamika, prema tumačenju koje proizlazi iz Schmidtovih riječi, ukazuje na to da bi se ti odnosi mogli mijenjati, sa SAD-om koji preuzima konkretniju ulogu i u oblastima koje su tradicionalno bile prvenstveno evropski domen.
Pritom je važno naglasiti da ovo predstavlja Schmidtovo lično tumačenje situacije, a ne zvaničan stav neke od institucija. Konačan oblik američko evropskih odnosa u kontekstu BiH bit će vidljiv tek kroz konkretne odluke u narednim mjesecima, uključujući i sam izbor njegovog nasljednika.
Šta priznanje znači za sam OHR
Schmidtovo priznanje da je djelovao i pod vanjskim pritiskom predstavlja značajan trenutak za samu instituciju visokog predstavnika. Dosadašnji visoki predstavnici, čak i u trenucima napetosti s pojedinim međunarodnim akterima, u pravilu su izbjegavali javno govoriti o vlastitim odlukama u kontekstu pritisaka iz konkretnih zemalja. Otvoreno spominjanje “ogromnog i neočekivanog pritiska iz SAD-a” stoga je iznimno otvorena izjava jednog šefa OHR-a.
Iz perspektive same institucije, ovakvo priznanje može imati dvojake posljedice. S jedne strane, ono pojačava raspravu o tome koliko je OHR zaista nezavisno tijelo i koliko podliježe utjecaju pojedinih ključnih sponzora unutar Vijeća za provedbu mira. S druge strane, Schmidt je upravo svoju odluku o ostavci objasnio brigom za očuvanje institucije, što ukazuje da je njegov odlazak djelimično motivisan namjerom da se izbjegne dugotrajna i potencijalno štetna javna rasprava oko njegovog ostanka.
Eksplozija u kineskom rudniku uglja: poginulo najmanje 82 ljudi, potraga za zarobljenima u toku!U svakom slučaju, otvoreno spominjanje konkretne strane države kao izvora pritiska otvara vrata daljnjim analizama i tumačenjima o tome kako se odluke u međunarodnoj zajednici donose i ko unutar te zajednice trenutno ima najveći utjecaj na BiH.
Politički kontekst u Bosni i Hercegovini
Schmidtova izjava pojavljuje se u trenutku kada su domaće političke teme u BiH ionako u središtu intenzivne rasprave. Sjednica Vijeća za provedbu mira, na kojoj se očekuje rasprava o izboru njegovog nasljednika, najavljena je za početak juna, dok se u javnosti spominje više potencijalnih kandidata. Među imenima koje mediji spominju kao moguće favorite je i talijanski diplomat sa značajnim iskustvom u regionu, no zvaničan izbor tek treba biti potvrđen.
Pored toga, u domaćoj politici aktivno se vodi i rasprava o radu Ureda visokog predstavnika u širem smislu. Iz pojedinih političkih opcija, posebno onih okupljenih oko HDZ-a BiH, dolazi prijedlog o transformaciji OHR-a, uz ograničavanje ovlasti i premještaj u briselske institucionalne prostore. Iz Republike Srpske, posebno iz redova SNSD-a, godinama se javno traži potpuno zatvaranje te institucije.
S druge strane, dio bošnjačke politike i dio civilnog društva u BiH izražava bojazan da bi slabljenje OHR-a u sadašnjim uslovima moglo otvoriti dodatni prostor za institucionalne blokade i destabilizaciju. Schmidtove izjave dolaze upravo na sjecištu tih različitih političkih perspektiva, pa će se sigurno čitati i tumačiti različito ovisno o tome iz kojeg ugla im se pristupa.
Šira slika strateških odnosa
U konačnoj analizi, Schmidtove izjave nadilaze pitanje sudbine jedne pojedinačne funkcije i ulaze u domen šire rasprave o ulozi međunarodne zajednice u BiH. One ukazuju na to da pitanje ko stvarno odlučuje o ključnim pitanjima u zemlji, evropski partneri, SAD, regionalni akteri ili kombinacija svih njih, postaje sve aktuelnije.
Posebno je značajno spominjanje energetskih interesa u toj jednačini. Tradicionalno se rad OHR-a percipirao u kontekstu pitanja ustavnog uređenja, zaštite Daytonskog mira, vladavine prava i institucionalnog funkcionisanja. Schmidtova izjava sada u tu sliku dodaje i mogućnost da se na rad institucije utjecalo i kroz prizmu konkretnih ekonomskih, prije svega energetskih, interesa pojedinih aktera. Ovo je dimenzija koja bi mogla utjecati na način na koji javnost u BiH, ali i u širem regionu, gleda na rad OHR-a u narednom periodu.
Bez obzira na konačnu interpretaciju, ovakve izjave doprinose tome da se javna rasprava o budućnosti BiH vodi na osnovu jasnijih informacija. Konačna ocjena šta je tačno stajalo iza ovog razvoja događaja bit će moguća tek nakon što se vide konkretni potezi novog visokog predstavnika i nakon što neki od pomenutih projekata, prije svega Južna interkonekcija, dostigne nove faze realizacije.
Šta slijedi
U narednom periodu očekuje se nekoliko ključnih trenutaka koji će dodatno definisati pravce u kojima se kreće rad OHR-a. Najvažniji od njih je svakako izbor novog visokog predstavnika, koji bi prema dostupnim informacijama trebao biti potvrđen na sjednici Vijeća za provedbu mira početkom juna. Profil te osobe, kao i obim ovlasti koje će imati u praksi, direktno će utjecati na to hoće li OHR ostati u sadašnjem obliku ili će se postupno krenuti prema njegovoj transformaciji.
Pored toga, paralelno se odvija i niz infrastrukturnih i pravnih procesa, uključujući upravo plinski projekat Južna interkonekcija, čija će dinamika finansiranja, izvođenja i konačnog stavljanja u funkciju biti dodatan test za odnose između BiH, Hrvatske, Europske unije i SAD-a.
U sveukupnom kontekstu, ako se Schmidtova izjava pokaže tačnim odrazom stanja, jasno je da Bosna i Hercegovina trenutno predstavlja ne samo političko, već i strateški značajno polje različitih interesa. Odnos između tih interesa bit će ključan za stabilnost zemlje u narednom periodu, kao i za njen put prema potpunoj evropskoj integraciji.
Zaključak
Priznanje Christiana Schmidta da je njegova ostavka uslijedila nakon “ogromnog i neočekivanog pritiska iz SAD-a” otvara novi važan ugao u tumačenju razvoja događaja oko Ureda visokog predstavnika u BiH. Iako sam Schmidt nije naveo direktnu vezu s konkretnim ličnostima ili odlukama u Washingtonu, sama upotreba pridjeva poput “ogroman” i “neočekivan” jasno upućuje na to da je riječ o snažnoj diplomatskoj akciji koja se odvijala paralelno s njegovim zvaničnim radom.
Spomenuti energetski kontekst, prije svega oko projekta Južne interkonekcije, dodatno usložnjava sliku i otvara prostor za pitanja o tome u kojoj mjeri se u savremenoj diplomatiji prepliću pitanja vladavine prava, sigurnosti, institucionalne stabilnosti i konkretnih ekonomskih interesa. Konačna ocjena svih okolnosti njegovog odlaska bit će moguća tek kada se pojavi šira slika kroz djelovanje njegovog nasljednika i način na koji će međunarodna zajednica nastupati prema BiH u narednim mjesecima.
